OSNOVNI IZBORNIK

RAFTING AVANTURA NA BIJELOM NILU U AFRICI


Daklem 02/07/2005 ranom zorom pošao sam na rafting na Bijeli Nil u Jinju. Po mene je doša autobus koji kupi ljude za rafting. Rafting sam dogovorio u Backpackers kampu gdje sam se smjestio a rafting me košta 150 dolara. Naime rafting košta 95 dolara a ako hoćeš kupiti i snimku raftinga onda moraš posoliti dodatnih 55 dolara (u tu je cijenu uračunato da ti snimku pošalju kući). Ledine ti, šta ću sad, nisam svaki dan na Bijelom Nilu na raftingu pa sam i snimku kupio naravno. Negdje oko 10:30 sati ujutro nakon što su nam rendžeri objasnili neke sheme oko raftinga startali smo. Išli smo sa dva čamca. U svakom čamcu je bilo osam ljudi i rendžer a pratilo nas je i dvoje rendžera sa kanuima za svaki slučaj odnosno za nedajbože. Na sebi smo imali prsluk za plovnost (da se ne potoni, meni bi tribala dva, he, he) i kacigu ako opalimo u stinu sa glavom da nerazbijemo "tintaru". Start se nalazi, po mojoj procijeni, par kilometara od samog izvora Bijelog Nila i na mjestu gdje se starta rijeka je mirna. Sve u svemu rafting je izgledao nekako ovako. Imali smo, čini mi se, 7 slapova i brzaca. Cijeli rafting je trajao oko pet ipo sati. Između slapova i brzaca na nekim mjestima je rijeka skroz mirna pa smo se znali i kupati. Inače, u Bijelom Nilu gospode krokodila i nilskih konja nema jer oni baš ne vole brze vode. Nadalje, kad smo naišli na prvi slap-brzac mogu kazat da mi je bilo malo prpa, iako sam ja nekad bio amaterski ronilac. Čak sam bio mobiliziran u HRM dva ipo miseca kao ronilac i ne bojim se vode nimalo, svejedno, nisam se nikad spuštao niz riječne brzace a pogotovo ne po ovakvoj rijeci kao što je Bijeli Nil. Sve u svemu, preživio sam vatreno krštenje kao i ostala posada u čamcu. I iako smo se dobro prodrmali nismo se izvrnuli ali zato smo nadrapali kad smo došli na drugi slap-brzac. Jebate život, nakon što smo preživili prvi slap rijeka se smirila i mi smo lagano veslali a onda najedanput počme se uočavati kako voda pomalo ubrzava i kako se stvaraju virevi. Ništa!

Šta je tu je ali kad smo došli do tog slapa-brzaca ima se šta viditi. Slap je visok mislim barem tri metra. E sad, da je samo štos u slapu od 3 metra ne bi bilo prpe nego slap se priliva u brzac a brzac je dug nekih 50 metara, možda. A voda u brzacu? Igra u svih šesnaest! Valova i vireva koliko hoćeš. Tako smo tu prvi put "prnuli u čabar" jer kad smo se spustili niz slap i brzac, okrenilo nas je kao da smo od perja te nas je sve porazbacalo po brzacu Bijelog Nila. Dvoje ili troje uspjelo se zadržati za konop čamca ali ostali, skupa sa mnom naravno, završili su na sve strane. Mene, kad je izbacilo iz čamca u vodu, tako sam nekako zaronio da sam stajao oko 15-20 sekundi pod vodom i što je još luđe, manje-više cilo vrime me okrećalo kao u luna parku one čudnovate sprave. Najveće sranje je u tome šta kad me prestalo okrećati neznam gdje je gore a gdje je dolje. Ali onda naravno ja kao "iskusni" ronilac nisam se dao ispaničariti nego sam samo stao mirno znajući zbog velike pozitivne plovnost da me mora izbaciti na povrsinu. Tako je i bilo. Kao što sam rekao, nakon nekih 20 sekundi izbacilo me na površinu. Ima sam šta i viditi. Bio sam od čamca nekih preko 50 metara. Ovi što su se uspjeli zadržati za konop od čamca, ti su ponovo ušli u čamac a mi ostali koji smo se razbacali naokolo, malo smo plivali, a malo se držalo za kanu od rendžera, i tako se dočepali čamca. Nema šta! Kratko i jasno, doživljaj za pamtiti. Na putu do najluđeg slapa-brzaca imali smo još čini mi se četri slapa u kojima je bilo isto nevjerovatno zanimljivo. Bile su situacije gdje je falio milimetar da se izvrnemo ali ostali smo u čamcu. Inače, na jednom dijelu gdje je Bijeli Nil dosta miran, tu smo se kupali. Pa mogu vam kazat, doživljaj za pet. Voda je toplija nego u nas more kad je najvruće ljeti. I sada da opišem zadnji slap-brzac. A šta da kažem, strah i trepet taj slap sije. Visine je na početnom dijelu preko tri metra ali štos je u tome što cijela dužina nekih bit' će stotinjak metara, možda i duže, sve ide u veliki i moćni brzac u kojem se tone i tone vode prelivaju.

Taj slap ili brzac kako da ga nazovem toliko je strašan da su se rendžeri spustili samo par puta u životu niz cijeli slap. I naravno, izokrićalo ih je maksimalno. Nas turiste vode od polovice slapa na tu shemu što se čamac izvadi a onda se kopnom uz obalu donese negdje do polovice brzaca te se onda starta. Razlog tome je što je spuštanje od samog početka dosta rizično za turiste, a tko se god spustio od samog početka bio je maksimalno isprevrtan. I ne samo zbog toga što je izvrtanje neminovno nego što je brzac dosta dug i "živ". Kad smo čamac donijeli na polovicu brzaca rendžer nas je pitao da li se želimo izvrniti ili ne. Naime, kad se starta od polovice brzaca imaju dvije putanje. Jedna je 50/50 posto da ćete se izvrnuti a druga je 100 posto da ćete se izvrniti. Pravo da kažem mislio sam na momente ići u grupu di su ovi 50/50 posto ali kad je ženska, koja je rendžer, počela nešto "pizdit" da tko se boji može se prebaciti u ovaj čamac gdje je lakša kombinacija, e onda sam ja hladnokrvno rekao ja idem u ovaj čamac - 100 posto što se izvrće.

I tako smo se od polovice tog brzaca i spustili. Šta reći, okrenilo nas je junački! I opet nas nekoliko koji se nismo držali čvrsto za konop od čamca, porazbacalo nas je po rijeci. Ali mogu reći bez obzira što je ovo izvrtanje luđe i žešće od prvog, isto, prvo je prvo štono bi se reklo. "Prvi put je najteže reče je lopov kad je ukrao nakovanj". I tako je nekako prošao moj rafting na Bijelom Nilu. Za rafting treba "isprsiti", kao što sam već rekao, 95 dolara. Još sam platio 55 dolara da mi pošalju snimku raftinga na DVD-u bratu u hrvatsku. E sad, je li to došlo Boga pitaj. Ne bi se čudio da mi je ta rendžerica uzela pare a DVD "zaboravila" poslati. Nakon raftinga ostao sam par dana u Jinji a onda, drito Kampala. Dok sam bio u Jinji išao sam viditi i sam izvor Bijelog Nila na jezeru Victoria.

Po povratku u Kampalu sam se susreo sa našim mladim hrvatskim misionarom, fratrom Mirom Babićem, koji je od prije nekih pola godine u misionar u Ugandi, točnije u Mbarari. Već sam onomad spominjao kako su mi iz njegove prethodne župe Livno poslali mail gdje kažu kako im je fra Miro otišao u službu u Ugandu pa ako slučajno budem tu prolazio da im javim kako se on snašao u novoj sredini itd. U Mbarari sam ja bio gost u njegovoj misiji. Boravak u društvu naših misionara donio je opet određene zanimljivosti.

izvor blog "motorobi" srpanj 2005
 © 2007 raft.hr