ZAMBEZI - najopasniji rafting na svijetu

Nas troje pridošlih turista u Africi smo bili tek tri dana, ali rafting smo morali probati. Nakon od uzbuđenja neprospavane noći uputili smo se na zborno mjesto. Uslijedila je šetnja do obale rijeke gdje su nas skiperi "naoružali" kacigama, veslima i pojasevima za spašavanje. Predavanje o tome "što i kako" kad ispadnemo iz rafta nismo pretjerano slušali jer nam se sve to činilo bezazleno: barem smo mi u Hrvatskoj navikli na kupanje i plivanje.
Posade su bile sastavljene od po osam ljudi, a samo je naš raft imao šest članova. Spuštanje niz liticu do rijeke trajalo je dvadesetak minuta (obala je bila vrlo skliska i strma). Prije samog polaska svi smo morali iskočiti iz rafta i okupati se u smeđe-zelenoj rijeci. Za nas koji smo startali u Zimbabveu prvi brzac bio je "Morning Glory", najvećeg stupnja opasnosti. Na skiperov upit želimo li brzac prijeći u rubnom dijelu kuda su išle sve ostale posade ( takozvanom "Chickenway" rutom ) ili sredinom - jednoglasno smo odabrali sredinu, to jest teži put. Iako upozoreni da su izgledi za ostanak u raftu samo 50 %, nismo odustajali da dobijemo pravu avanturu. Već nakon prvog zaveslaja želja nam se ispunila jer se raft, jasno, prevrnuo. Zrakom su letjela vesla i ljudi, a onda je sve postalo bijelo. I nije se moglo disati. Uronivši u rijeku počela sam se prisjećati savjeta s predavanja... " Ono sivo iznad bit će raft: dignite ruke, raft će proći i izronit ćete". Istina, sive površine je nestalo, ali ja nisam izronila. "Samo se opustite" - bio je još jedan od pametnih savjeta. Borba s rijekom unaprijed je izgubljena. Voda me je, a i ostale iz rafta, bacala i okretala, te strahovitom brzinom nosila nizvodno. "Kada izbrojite do deset rijeka će vas izbaciti na površinu" prisjećala sam se riječi s predavanja. I tako sam počela brojati. Već sam davno nabrojala preko deset, ali svjetlost s površine nije se nazirala. Prepustila sam se i gutala vodu. Bila je topla i slatka. Zašto se sve to moralo dogoditi baš nama??? Sve su posade bez problema prošle preko brzaka, samo smo se mi prevrnuli. Nabrojala sam do četrdeset i dva i shvatila da ću uskoro izgubiti svijest. "Rekli su da će nas voda izbaciti van, valjda oni znaju" - ponavljala sam si i dalje neprestano gutajući vodu, pokušavajući shvatiti gdje je površina, a gdje dno. U jednom trenutku ugledala sam svjetlost i poveselila se da ću izroniti. No, neposredno prije tog trenutka rijeka me ponovo povukla u dubinu i noćna mora se nastavila. Rijeka je bila snažna i silovita i boljelo me je cijelo tijelo. Iznenada sam se našla na površini. Pokušavajući udahnuti, shvatila sam da je rijeka na tom dijelu mirna i da je mojim mukama kraj. Svi su već bili izronili i oporavljali se od šoka. Pritisak u ušima uslijed dubine rijeke te neugodan osjećaj u sinusima, plućima i želucu bili su nevažni. Nakon nekoliko minuta prebačeni smo u naš raft i s nevjericom se pogledavali - ako je ovo bilo tek početak, kako ćemo izdržati još devetnaest brzaka? U raftu je ostala mala ali hrabra četvorka s skiperom. Slijedeći brzac: "Stairway to Heaven" prošli smo ništa manje prestravljeni, ali bez ispadanja. Laknulo nam je kada smo saznali da su ti prvi brzaci bili ujedno i najopasniji. "Commercial Suicide" je brzak na kojem izlazimo na obalu i desetak metara nosimo raftove, s strahom promatrajući divlju rijeku i gustu pjenu virova. Vrijeme je ručka. Konačno imamo priliku sjesti i odahnuti. Svježe pripremljena i lagana hrana ukusna je, ali mi smo mokri i umorni. Uz zaveslaje i povike za ohrabrenje svladavamo još desetak brzaca. Tek predzadnji "Oblivion" ponovno nas je "koštao" kupanja i ronjenja, no ovaj put svi smo izronili relativno brzo. Na cilj smo stigli oko 17 sati, umorni i žedni, ali puni novih spoznaja i zaključaka o životu, smrti i prirodnim silama. Uspinjemo se uz liticu polako i oprezno. Bol u mišićima i upala sinusa će proći. A ono što ostaje je nezaboravan osjećaj da smo preživjeli najluđi i najopasniji rafting na svijetu.

Rafterica™ © 2000

zatvori prozor